nastavak iz djela:"PUT OD «VLASNIKA ROVA» DO ČISTOGA RUHA"

«Iz oblaka Božije dobrote padaju, kao kiša, Njegovi darovi. Ali, gdje su srca čista kao sedef, da ih prime.»

Još prije petnaestak godina sam, kao učenik medrese, zapamtio stihove koji mogu biti dio komentara na ove stihove:

Kada kaplja kiše iz oblaka kanu
Beskrajnost mora zbuni je i ganu.
«Zar sam ja», reče, «spram tog mora išta,
Ono je svuda ja sam u njem' ništa?».
Kada sitna vidje svoje ništavilo,
Školjka je primi radosno u krilo.
Pod njegom neba u školjci osta
Dok sjajan biser za krunu ne posta.
Tako kaplja stiže gdje se prijesto diže
Da bude išta, spusti se do ništa.

Da bi srce bilo čisto kao sedef mora se očistiti od dunjaluka, ali ne na taj način da se čovjek uzdigne iznad ostalih stvorenja, već upravo suprotno, da spusti svoj ugled (svoje ja) u očima svojim, te da sve drugo posmatra kao mogućnost učenja, izvlačenja pouke, te da sva ostala bića smatra vrijednijim od sebe. To znači u svakom momentu biti na usluzi i pomoći drugima što je definicija hizmeta.
Jedino tako se čisti duša a:
«Zaista uspije ko je očisti. I zaista propadne ko je pokvari.» (Eš-Šems, 9. i 10.).